(Preneseni članak)

Rano ujutro treniram četiri sata na biciklu, kasnije malo trčanja ili plivanja, popodne na posao, a slobodnim danima cilj je trenirati osam do deset sati u komadu, rekla je Čović.

Martin Novosel

Na Svjetskom prvenstvu u mađarskom Velenceu osvojila je četvrto mjesto. Treće mjesto na utrci Svjetskog kupa u Sloveniji kod Murske Sobote, Karla Čović uspjela je zauzeti i sjajno drugo mjesto u ukupnom poretku Svjetskog kupa u utrkama ultra triatlona. Ova tridesetosmogodišnja Varaždinka, profesorica kineziologije koja radi na Gradskim bazenima u Varaždinu time je postigla izniman uspjeh.

Nedostatak treninga

– Godine 2009. došla sam u Triatlon klub 042 kao trener plivanja, a 2010. prvi sam puta iskušala kratku triatlon distancu koja je trajala nekih sat i pol i to mi je bilo naporno. Često sam sa divljenjem i strahopoštovanjem slušala priče o Ironmanu i pomislila velika stvar koju trebam probati. Shvatila sam kolko truda treba uložiti. Tako sam 2012. završila svoju prvu utrku Ironman distance, a od 2013. godine natječem se na duplim Ironman distancama – rekla je Čović.

Do sada imam završenih osam Ironman distanci i četri dvostruke Ironman distance.

Iako velik dio vremena provodi trenirajući za sljedeću utrku ultra triatlona, smatra da to nije dovoljno, ali u ovom trenutku, s obzirom na poslovne obveze, ne može posvetiti više vremena pripremama. I vrijeme najrađe provodi u druženju sa psom Fuma Iron u istraživanju brda, planina, kupanju na bajerima.

– Cilj je bio osvojiti medalju na utrci Svjetskog kupa ili na Svjetskom prvenstvu. Ovo je jako naporan sport i trenutačno premalo treniram. Treba natrenirati sve tri discipline ne samo jednu. Ujutro treniram četiri sata na biciklu, posle toga trčanje ili plivanje, a poslijepodne radim. To je premalo treninga. Slobodnim danima znam trenirati osam do deset sati u komadu. Moje utrke traju oko 30 i nešto sati, što znači da bih svaki dan trebala trenirati minimalno osam sati, a to je nemoguće uklopiti uz privatne i poslovne obaveze – rekla je Čović.

Od tri discipline u triatlonu (plivanje, tračnje i biciklizam) tvrdi da trenutačno najbolje rezultate ostvaruje u vožnji biciklom s obzirom na to da je nedavno uložila velika sredstva u novi bicikl.

– Nekad mi je najteži dio utrke bio vožnja biciklom, često sam plakala i vozila, a sad sam kupila novi vrhunski bicikl, i s obzirom na to da sam ga skupo platila počela sam puno i voziti. Kada sam “natrenirala” bicikl, tada sam popustila u trčanju. Sve tri discipline treba podjednako trenirati, teško je to. Plivanje najmanje treniram s obzirom na to da sam dobra u tome i trener sam plivanja, jedino što plivam bez neoprenskog odijela, zbog čega su mi rezultati za nekih dvadeset minuta slabiji. Na trčanju mi počinju problemi kada mi postane mučno i umor dolazi na naplatu – rekla je Čović.

Na rang listi Svjetskog kupa trenutno drži drugu poziciju, nada se da će tako i ostati.

– Računala sam na drugo ili treće mjesto na ljestvici i rezultati su se poklopili. Do kraja sezone preostale su još tri utrke, ali mislim da ću ostati druga u ukupnom poretku. U Svjetskom kupu ukupno se natjecalo 26 žena. Nema nas puno jer je to dosta teška disciplina. Već se međusobno poznamo i postale smo prijateljice na neki način – rekla je Čović.

Naglasila je da na utrkama ultra triatlona osim natjecateljske atmosfere postoji i iznimna solidarnost među natjecateljima, što i nije baš karakteristično u nekim drugim sportovima, u kojima je važan samo rezultat.

Solidarnost među natjecateljima

– Međusobno si pomažemo. Na kraćim disciplinama nikada nećete vidjeti da protivnička ekipa ili sam natjecatelj pomaže konkurenciji, a ovdje bez obzira na to što se događa; je li to problem s opremom ili fizički, psihički pomažemo jedni drugima da se završi utrka – rekla je Čović.

Natjecatelji su iz konkurenata postali prijatelji.

– Čekam da IUTA (International Ultra Triathlon Association) čiji sam licencirani član objavi raspored utrka za sljedeću godinu pa da odredim utrke prema financijskim mogućnostima. Cilj mi je biti među najboljima u Svjetskom kupu kada se sve te utrke zbroje. Mislim da ću sljedeće godine koristiti i neoprensko odijelo. Ono drži temperaturu tijela i troši se manje energije, a s njime su i bolji rezultati – zaključila je Čović.

Financijska pomoć ni od koga

Iako za hrvatske okvire postiže sjajne rezultate, Karla Čović sve sama financira i ne dobiva financijsku pomoć ni od lokalne samouprave ni od sponzora pa se natječe samo u utrkama u regiji.

– Da imam sponzora, trenirala bih po deset sati dnevno i išla na utrke u udaljenije destinacije, što bi mi odgovaralo, ali nemam sponzora. Svake godine od 2013. šaljem Gradu raspored i postignuća uz obrazloženje da promoviram i grad i zemlju, ali Gradu ni Zajednici to nije zanimljivo financijsko ulaganje – rekla je Čović.

Ne mogu se ni kandidirati za Sportašicu Grada Varaždina pošto su pravila ZSUGVŽ da osim Svjetske medalje mora biti osvojena i državna. Ali to ne mogu zato što Hrvatska ne organizira takva natjecanja.

Sa time sam se već i pomirila i dovoljno mi je osobno zadovoljstvo.

Najveća podrška dolazi od oca Karla

Na gotovo svaku utrku ide sa svojim ocem, Karlom Čovićem, koji odrađuje ulogu “supportera” na utrkama i koji joj je svakako najveći oslonac kada se nalazi pred velikim izazovima i zahtjevima ovih iscrpljujućih natjecanja.

– Moj otac je navršio 70 godina i on je bivši sportaš hrvač, s nastupima na dvije Olimpijade Meksiko i Munchen, te se u potpunosti razumije u natjecanje, trening, odmor i oporavak. Na utrkama je među najboljim “supporterima” pa čak drugi natjecatelji traže da i njima bude “supporter”. Vidi se koliko je sposoban i koliko zna što treba u svakom trenutku utrke. Prošle godine mi je uginuo dugogodišnji pas ljubimac, s kojim sam znala trenirati trčanje, a sada imam novog, koji me također prati na utrkama i znam zajedno s njim proći kroz cilj na kraju utrke – rekla je Čović.

Osim triatlona skijam i ronim na dah. Stalno sam negdje u prirodi sa psom Fumom Ironom. Kupanje na starim bajerima, Drava, planine. Sjedenje na kavi za mene je gubljenje vremena. Želim čim više toga vidjeti, čuti, osjetiti, istražiti, kad se popnem na neki vrh moram vidjeti šta ima iza sljedećeg i sljedećeg…

Držim se odličnog citata Nejca Zaplotnika: „Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi“.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *